Moj brak s kulturom
Računam pa ne mogu da vjerujem, već trinaestu godinu moj posao je da se bavim konzumacijom i analizom kulturnih događanja u RS. Jedna sam od onih srećnika koji vole svoj posao, pa čak mogu da vezu koju imam sa svojim poslom nazovem ljubavnom, gotovo bračnom. (Svi znamo floskulu o poslovnoj ženi udatoj za svoj posao.Srećom, u privatnom životu sam udata za jednog strpljivog i divnog čovjeka koji još uvijek trpi moj posao, pa se usuđujem da pišem ovako kako pišem.)
Elem, za tih trinaest godina ljubavno-bračne veze sa svojim poslom,proživjela sam fazu oduševljenja, razočaranja, kritike, pohvale, uživanja, gnjavljenja, podrazumijevanja, ravne linije, traženja novog ugla, novih začina, ukratko, sve one faze koje jedna ljubavna veza ili brak, po teorijama popularnih psihologa, prolazi.
Isti ti psiholozi kažu da je, za zdravu vezu potrebna emocionalna zrelost obe strane.
Pošto svoju emocionalnu zrelost ne bih da analiziram pred čitaocima nedeljnih novina, prinuđena sam da govorim o zrelosti druge strane, kulturnog života Republike Srpske.
Nisam od onih koji u javnosti loše govore o svom partneru, ako ništa zbog toga što vjerujem u ono „s kim si takav si“. Da mislim da na našoj kulturnoj sceni ne postoji ništa vrijedno pažnje, odavno bih otvorila sitničarnicu. Ovako, borim se i sa tuđim i sa vlastitim predrasudama i branim, kad se nađem u društvu dežurnih kritizera naše svakodnevice i naša pozorišta, i umjetnike i biblioteku i slikare. Malo mi je teže da stanem u odbranu većine kulturnih manifestacija (onih priredbi na kojima odslušamo red recitacija, red govorancija i red klasičnih i češće folklornih numera, dok iz drugog reda neki penzioner dotrajalih disajnih puteva hrkanjem nadglasava izvođače, a kad se probudi naglo uzme riječ), redovne književne večeri i likovne kolonije, ali dobro, niko nije savršen. Radujem se kad se povede riječ o umjetnicima iz sjenke jer uvijek mogu punog srca da pomenem, recimo, jednu Jovanu Raljić i njenu violinu, Darka Cvijetića i njegovu poeziju, one klince, studente koji po Banjaluci održavaju večeri stendap komedije ili poezije na kojima se čuju spontani aplauzi a ljudi stoje po ćoškovima jer više nema mjesta za sjedenje, Sanju Čolić Zelić i njene silne džez bendove i mnoge druge. Teško mi je da branim naše izdavaštvo, tužno predstavljanje po sajmovima knjiga, nepostojanje knjiga naših autora van granica RS. Ali, ništa od svega toga nije tema ove priče. Tema je zrelost, kako rekoh na početku priče o psihoanalizi braka. Ili, da kažemo identitet. Što duže pokušavam da našu kulturu postavim u širi kontekst sve sam sigurnija da RS neće moći imati kulturnu scenu prepoznatljivu i spolja dok se ne zapitamo šta je kulturni identitet žitelja naše Republike. Pretpostavljam da će me prvi red nacionalista raspeti na Trgu Krajine zbog ovog, ali, odgovorno tvrdim da povlačenje znaka jednakosti između kulturnog i nacionalnog identitet u slučaju RS ne pije vodu. Svi se slažemo da su Srbi većinski narod u RS, ali isto tako znamo da smo, po pitanju kulturnog identiteta, mi za Srbiju pastorče. Ako mi neko ipak ne vjeruje, neka pokuša u beogradskim knjižarama naći knjige autora iz RS. Sasvim će se lako naći, čak i cijela polica s autorima iz Federacije, ali, odavde niko(izuzev onih koji imaju sreću i veze da im knjigu objavi izdavač iz Srbije).Ako mi i dalje ne vjeruje, neka pogleda spisak glumaca u aktuelnim predstavama pozorišta iz Srbije. Mi se silno radujemo kad uspijemo da dovedemo na privremeni rad nekog umjetnika iz matice ali, proces nije dvosmjeran. Beograd će se mnogo više radovati saradnicima iz Sarajeva. A to nije (odgovorno tvrdim, jer pažljivo pratim sve što se dešava) zato što su njihovi umjetnici bolji od naših. Prije će biti da je zbog toga što su Sarajlije, (a uz njih i ostali umjetnici iz FBIH) predstavnici okolini prepoznatljivog kulturnog identiteta, onog „raja, ba, ćevapi, nadrealisti“ tipa. Mi u RS nismo. Jer nismo ni raja, ni ba ni ćevap tipovi. Neki od nas još u nostalgičnom sjećanju vuku taj tip identiteta, ali, litri prolivene, što naše što njihove krvi u poslednjih nekoliko decenija su nam taj tip identiteta ogadile, mislim, zauvijek. Pokušali smo da se zakačimo na identitet „Srbija, šljive, bre, Morava“ ali, uvidjeli smo da smo loša kopija tog identiteta. I našli se na ledini. A put s ledine je težak i mukotrpan. Ima veze, naravno, i s novcem koji se u ovoj zemlji ulaže u kulturu. Ali, ponajviše ima veze sa sistematskim stvaranjem kulturne strategije, u tančine razrađene, koja bi, u narednih, recimo 10 godina, mogla da stvori taj identitet koji će biti prepoznatljiv i u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu. (za Beč, Pariz ili Brisel će nam, slutim, biti potrebno još nekoliko decenija, ali, nisam o tome htjela da pričam). Strategiju koje nema. I koje, koliko znam, zadugo neće biti.
Ovako, moj poslovni brak i dalje ostaje u domenu nadmudrivanja nezrelih partnera koja se jalovo protežu u nedogled.
Do časa kad otkrijemo gdje smo izvan raje i Morave i ba i bre.
Jelena Kojović Tepić
Izvornik: rtrs.tv
